Nacionalno kazalište u Miskolcu

Nacionalno kazalište u Miskolcu, najstarije kameno kazalište na mađarskom jeziku u današnjoj Mađarskoj, ima gotovo dvjesto godina dugu povijest koja je usko povezana s poviješću grada. Priča počinje 1815. godine kada se prva mađarska kazališna trupa smjestila u Miskolcu nakon što je napustila Kolozsvár. Njihove predstave u staji gostionice Korona i na pozornici kod Sötétkapu postigle su toliki uspjeh da su građani Miskolca odlučili izgraditi kameno kazalište, koje je otvorilo svoja vrata 1823. godine.

Prvo kazalište uništeno je velikim požarom dvadeset godina kasnije, ali publika nije odustala te su odmah odlučili obnoviti ga. Izgradnja novog kazališta trajala je deset godina, a ponovno je otvoreno 1857. godine predstavom "Marót bán" Mihálya Vörösmartyja. Zgradu je projektirao József Cassano, arhitekt talijanskog podrijetla, koji je klasicistički stil kombinirao s romantičnim elementima.

Kazalište se može pohvaliti s nekoliko "naj": jedno je od najstarijih kazališta u zemlji koje neprekidno djeluje, a predstave se od otvaranja 1857. godine održavaju na istoj lokaciji. Tijekom svoje povijesti kazalište je prošlo kroz brojne modernizacije, uključujući uvođenje električne rasvjete, modernizaciju sustava grijanja te proširenje gledališta 1925. godine.

Kazalište je doživjelo značajne obnove i u drugoj polovici 20. stoljeća, tijekom kojih je prošireno na susjedne zgrade, čime se veličina zgrade udvostručila. Zahvaljujući obnovi 1990-ih godina, stvoreni su novi prostori za izvedbe, poput Dvorane, Komornog kazališta, Pozornice za igru i Ljetnog kazališta. Ovi prostori omogućuju kazalištu da ugosti različite žanrove, bilo da je riječ o drami, glazbi ili baletu.

Emblematična figura kazališta je Eszter Bató, čije ime čuva zvono izrađeno u njezinu čast. Legenda o zvonu i povijest izgradnje kazališta usko su povezane te i danas čine važan dio kulture Miskolca.

Nacionalno kazalište u Miskolcu i danas je središte kulturnog života grada, koje svake godine najavljuje nove sezone. Povijest kazališta dokazuje da se tijekom dvjesto godina mnogo toga promijenilo na daskama koje život znače, ali ljubav prema umjetnosti i kazalištu ostaje vječna.