Može li se još govoriti o održivosti nakon EmpCo-a? Da – precizno i dokazivo

Gostima je i dalje korisno znati ako smještaj smanjuje potrošnju vode, restoran surađuje s lokalnim proizvođačima ili atrakcija omogućuje posjetiteljima dolazak bez automobila. Direktiva EmpCo ne zabranjuje prikazivanje ovih činjenica. Ona postavlja stroža pravila protiv obmanjujućih, preopćenitih i neosnovanih tvrdnji. Nova pravila primjenjuju se od 27. rujna 2026.

Uzmimo primjer pansiona koji je instalirao tuš-glave za uštedu vode. Ovo je vrijedno podijeliti s gostima. Međutim, izjava „mi smo zeleni pansion” sugerira povoljnu sliku o cjelokupnom poslovanju, dok zapravo znamo samo za jednu mjeru.

Puno je preciznije reći: „U tuševima u sobama za goste koristimo tuš-glave za uštedu vode.” Ako pansion mjeri potrošnju, može podijeliti podatke o promjeni, navodeći razdoblje i osnovu za usporedbu. Ključno je da tvrdnja ne bude šira od onoga što se može dokazati.

Isto vrijedi i za lokalnu nabavu. Ako restoran za neka jela koristi lokalni sir i povrće, može slobodno predstaviti proizvođače i ta jela. Izjava „kuhamo isključivo od lokalnih sastojaka” ima drugačije značenje i može se koristiti samo ako vrijedi za cijelu ponudu.

EmpCo također obraća pažnju na ekološka obećanja za budućnost. Umjesto rečenice „uskoro ćemo biti ugljično neutralni”, poduzeće treba imati jasan, mjerljiv plan s rokom i provjerom propisanom u direktivi. Stoga je bolje govoriti o već poduzetim koracima i stvarnim, mjerljivim rezultatima.

Precizna komunikacija započinje pregledom vlastitog poslovanja. I-DEST upitnici za samoprocjenu daju strukturu za to. Polazeći od GSTC kriterija, ispituju se, između ostalog, prakse zaštite okoliša, podrška lokalnim zajednicama, očuvanje kulturnih vrijednosti i odgovorno poslovanje. Pitanja su prilagođena vrsti subjekta: od destinacije se može i treba tražiti nešto drugo nego od obiteljskog smještaja.

U praksi, ovo može pomoći pružatelju usluga u tri koraka:

• Prikupljanje onoga što već čini. U svakodnevnom poslovanju lako je uzeti zdravo za gotovo, primjerice, suradnju s lokalnim dobavljačima ili mjerenje potrošnje energije. Samoprocjena pomaže svjesno popisati te aktivnosti.

• Razlikovanje činjenica od namjera. Drugačije je reći „uveli smo odvojeno prikupljanje otpada” nego „u budućnosti ćemo poslovati bez otpada”. Prva izjava opisuje trenutnu praksu koja se može provjeriti; druga je puno šire obećanje.

• Identifikacija nedostajućih dokaza. Za neku mjeru može postojati račun, podaci o potrošnji, evidencija nabave, pravilnik ili dokumentacija na licu mjesta. Ako je tvrdnja važna za komunikaciju, vrijedi razmisliti o tome kako je potkrijepiti.

U javnom predstavljanju I-DEST razlikujemo informacije koje pruža pružatelj usluga, prakse koje je uredništvo provjerilo i certifikate koje izdaje neovisna treća strana. Naša urednička provjera nije neovisna revizija niti službena certifikacija. Ova razlika pomaže gostima razumjeti na temelju kojih informacija donose odluke.

I-DEST samoprocjena pomaže u pripremi, razvoju i prikazu konkretnih praksi. Sama po sebi ne ovlašćuje pružatelja usluga da se predstavlja kao poduzeće s neovisnim certifikatom o održivosti.

To je važno jer EmpCo propisuje posebna pravila za oznake održivosti. Takva javna oznaka, prema osnovnom pravilu, mora biti povezana s certifikacijskim sustavom koji se temelji na provjeri neovisne treće strane ili oznakom koju je uspostavilo nadležno tijelo. To što je neka procjena usklađena s GSTC kriterijima nije isto što i neovisna GSTC certifikacija.

Stoga pružatelji usluga ne trebaju skrivati svoj rad, već ga trebaju precizno prikazati. Nije potrebno tvrditi da je poduzeće „potpuno održivo”. Mnogo više vrijedi nekoliko jasnih rečenica o tome što su promijenili, što mjere, što već mogu dokazati i na čemu još rade.

Želimo podržati turističke subjekte koji se pridruže I-DEST-u u tome da održivost ne bude nejasan reklamni izraz, već razumljiva, provjerljiva i unaprediva praksa.